Sanjam ti oči boje kestena

i vjetar što ti cvjetove u kosu nosi,

pa pomislim kako mi sudbina posta –

lijek mojoj boli, utjeha u prkosu.

​Sanjam tvoj glas kako me doziva

iz nekih dalekih, sjetnih daljina,

da se napokon vratim svome domu,

gdje poslije bura progovori tišina.

Uz tebe mi srce k'o žar gori.

​Sanjam kako mi usne sporo ljubiš,

dok prstima prebirem po tvojoj bradi.

S prvim mrakom tražiš mi pogled,

skrivenu pod dekom, u toj hladnoj kadi.

​Sanjam taj tvoj stidljivi osmjeh,

još pamtim kako ti cigareta gori,

znam tvoj korak, lagan i snen,

i srce u kojem moje utočište stvori.

​Donosiš ljetne oluje u moje grudi,

i moraš znati koliko te volim,

ti nježni leptiru što mi snove budi

i moje noći u najljepše boje boji.

Ernestina Suljić