za mirisima bosioka opet ćeš
prelaziti mostove,
naginjati se nad crnim
riječnim dubinama,
u prašini nataloženoj tražiti
naga i bosa stopala.

pitat ćeš, ljubavi, plačem li,
za izagubljenim ključevima,
za plavim prozorima
u kojima cvjetaju polja suncokreta,
u kojima su presahle priče
o vječnim ljubavima.

ako ne zaboraviš dane, ako se
zaputiš raskršćima ostarjelih gradova,
sjetit ćeš se da i sunovrat
katkad pjeva o konačnim
zalascima sunca.

jednom, kad samoću zagrliš
na pustom peronu,
ne daj se smesti, vlak će opet stizati
u devet i petnaest kao što je stizao
čitavu našu zajedničku vječnost.

neko će ti užurbano
prtljag smještati u udobnost kupea,
ti ćeš slušati moj glas za sretan put.
vlak će dozivati periferiju
na kojoj će sve biti
na svome mjestu. moj dah
igrat će se s tvojom ogrlicom
od jantara, i zaspati
kad vjetrovi utihnu
u tvojim pletenicama.

ako se probudiš na obali,
u tebi koracat će izvori i ušća
za tragovima, za stopama
ostavljenim u pijescima zaborava.
ne osvrći se, ne daj se smesti 
dok utjeha koluta očima,
dok drhtaj srca pjeva notama
umirujuće sjemenke, glasom
sebstva - glasom
zemnog praha.

mirkopopovic