Neću te pitati ništa,
sve mi je, glasno, rekla tišina.
Letjeli smo skupa uz zvuke glazbe iz visina
i stvarno ne znam što očekuješ sad!?
Zar da ti poželim sretan pad,
letove nove, radosne snove?
Ni sebi ih ne želim!
Odlazeći od tebe, od sebe se dijelim!
Srce mi je gorka pjesma
koju nikad nećeš čuti,
iskidano jedro što oluju sluti,
ali neću ti reći ništa.
Vrijeme naše neka ostane za nama.
Dalje ćeš sam..i ja ću opet sama,
a vrijeme sunca i vrijeme plača
sakrit će tama.
Riječi na kraju oblaci su što nebo kriju,
vjetar i kiše što u srcu zriju,
magla..i krik već stranog glasa
i nikad, nikad..obala spasa!

Maja Ezgeta