Još uvijek pamtim kako je svjetlo padalo
na tvoje lice tog proljeća
kad smo mislili da vrijeme nema zube
i da nas nikad neće ugristi.

Bila sam mlada, ali ne i naivna,
znala sam da sreća ne traje zauvijek,
ali nisam znala da može trajati dovoljno dugo
da te zauvijek promijeni.

Voljela sam te tiho, duboko,
kao rijeka koja ne traži more
nego ga jednostavno zna.
U tvojim očima sam učila
kako izgleda kad te neko vidi
bez potrebe da te razumije do kraja.

Smijali smo se stvarima
koje danas ne bih znala objasniti,
a tada su bile cijeli svijet.
I možda je to ljubav,
ne ono što traje,
nego ono što ostane kad sve prođe.

Sreća nije bila savršena,
nije bila ni laka,
ali je bila naša,
i dovoljno stvarna da boli kad nestane.

Danas, kad se sjetim,
ne tugujem kao nekad.
Nosim te u sebi kao tihu muziku
koja ne prestaje,
samo se nauči slušati drugačije.

I znam,
nije svaka ljubav stvorena da ostane,
ali neke su tu,
da nas nauče
kako da zauvijek osjećamo.

A ja sam, izgleda,
naučila previše.

Dinzli