Žena je zaštitnica povijesti
koja čuva tajne ljudskog roda
i misterije koje samo njeno srce otkriva;
zemlja i raslinje utočište su njene tišine,
a molitvom priziva istinu
dok zvijezde krase njenu mudrost.
Kad žena voli,
čeka na raskrižju svjetova
da vrijeme prestane teći
i da se svijet pretvori u ljubav.
Krišom sadi stabla života
u pukotine civilizacije,
a tugu hrani empatijom
da iz nje mogu nići raznoliki ideali
da obogate svijet.
Ona omekšava kamena srca,
nadom obasjava vasionu
i gradi mostove između gradova i sela,
osluškujući žubor rijeke
koji šapuće o sudbini naroda –
jer voda pamti neuzvraćene ljubavi,
potrošene riječi i protok vremena između njih.
Žena sakuplja izgubljena sjećanja
na obali rijeke,
i miješa ih sa svojim osjećajima,
kako bi riječi prožete svjetlošću
mogle teći kroz ljudska srca
i prijeći granice spoznaja,
tamo gdje se tajne stapaju u okusu slatkog bilja.
Žena zna kako dišu vjetrovi,
kako zastarijevaju neistine,
i kako mirišu plodovi ubrani u jesen,
pa se rješava predrasuda
bacajući ih u plamenove duhovne vatre
da se pluća planeta mogu pročistiti
u harmoniji pjesme.

Ivan Gaćina