U brdima Nikaragve
sviće proljeće puno latica poezije,
ali ne ono koje nas oduševljava,
već ono čija nas stvarnost izuva iz cipela
dok devedeset pet tisuća duša
nosi fenjere nade,
a stoljeća tame se sidre
u srcima ljudi
koji su zaboravili duhovno se razvijati.
„Križarski ratovi“ za pismenost
vode se na starim stazama
obraslim bršljanom i korovom,
ali ta pismenost je mnogima nedostižna
kao što je i poezija
jer su joj riječi raspršene
poput neprobuđenih zvijezda u juhi od slova;
zvijer se šunja kroz šumsko rastinje
i napreduje preko mosta
gdje bistrina svjetlosti otkriva neznanje,
a mračnina pronalazi svoj epilog
nakon naklona porazu.
Čovjek se mora preznojiti poput čuvara kulture
kako bi se riješio patnje
koja skriva obrise izgubljenih pergamenata;
trenuci (nepostojećeg) postojanja
tvore četu gladnih vojnika
koja obične ljude hrani mudrošću
zaključanom u nejasnoj riznici.
Plemena Miskita, Suma i Kreola
traže izgubljenu civilizaciju
u ugaslim očima svjetskih vođa,
ali tko zna gdje je kondenzirano znanje;
horizonti se šire
po nepredvidivom vremenskom planu,
a jasnoća svjetlosti ovisi
o ličnom opažanju svakog pojedinca.

Ivan Gaćina