
Oproštajnu pesmu neće čuti niko,
zariću je bolno posred vašeg uma.
Rasprostrću nebom gavranove krike,
oluju bez vetra , gromove bez sjaja.
Ah, kada se jednom sretnemo u paklu,
kajanje bez kraja oprostiti neću.
Dopustiću sebi đavolska zlodela-
ugasiću svima zapaljenu sveću.
Marina lep pozdrav
Imam rada prižgane svečke
Ponoči, ko gledam njihove
Odseve. Pa tudi ugasnjene
Me prav hudo ne motijo,
Tudi če boš to naredila se
Mi ne zdi nič narobe.
Je pa dobra pesem.
Lp,Irena
još me zbunjuje slika apokaliptičke smrti gde čovek dobija osečaj, , da se u jedndnom trenutku više ništa neče promeniti, pravedan neka ostane pravedan, prljav, prljav itd.
spopadne me pesimizam.. onda je prekasno za spasenje. ali u vašoj odi lepo se vidi, da je neko zbog tog oprosta upravo i došao.
ljubav i istina, kao da su se odavno več razišli i je stravična ta vaša oda, kao pobeda smrti.
i onaj koji je prezirao hriščanstvo, predskazao je nadolazak nihilizma i onda se sapleo o nadčoveka, koji to može podneti (umetnika), a jadni ga adolf tako pogrešno shvatio i poslao u smrt pola sveta uključujući i sebe. aušvic je neizbrisivo nulta točka neke istorije, koja ide uporedo sa ovom objektivnom.
ne znam šta ste tačno mislili, ali oda dovoljno govori sama za sebe i verujem, da je nije bilo lako napisati.
pozdrav,
m.
mengele je kažu mljackao od zadovoljstva dok je sve to radio, dok su ostali kolege doktori ipak malo strepeli pred svim tim.
umesto pobede života nad svim religijama i verama, čak i verom u atom, i rođenja novog bića, rodio se nečovek, beli anđeo, usred stroja, kao industrija smrti. a i o crvenim anđelima smrti moglo bi se štošta reći. ponekad mi se čini da su ganjali jedan drugoga a da su svi ostali bili samo akteri.
ali ne bi više o tome.
oprosti, Marina, za tako dug tekst, jer još uvek ostaje po strani pitanje savesti, samoosude i svega ostalog.
uz mogučnost, da te savršeno nisam shvatio.
lp
prijateljica, moj mali miš, ponoći dok je spavala dobila je tomahavk u glavu. najsmešnije je to da je preživela.
miko, pesma je pisana u naletu osećanja bespmoćnosti - svet u kome živim, neko upoređuje sa rajem, a ubija nas bez milosti. Imam prijatelja monaha, koji me teši, ali i razume. Ako se gospododa svakodnevno ponašaju kao teroristi, šta bi se desilo ako dočekaju smrt, a vide da za njima niko ne žali?
pozdravljam sve
Oda distopičnosti sveta. Bravo!
Lp Lidija
Da, draga Lidija... Hvala!
Lp Marina
Komentiranje je zaprto!