Na ulazu u snovosnovnu šumu,
preko uspona zametenih snijegom,
mitska stvorenja orlolavlje glave
vode me stazama (ne)zaborava.

U zoru protkanu mjesečinom
mimoilazim lica okamenjenih Roma
kroz zakriljene sjenke prividne tišine
okrilaćene u odrazu (ne)postojanja.

Dok krv nevinih teče,
odnoseći povijesni dokaz o paranormalnoj zbilji,
otjelovljuju se sjećanja (ne)tragom zbrisana
u plamenim putosilnicama posthumnog.

Iz korijenja prohujalih praskozorja
i iz izdanaka zaboravljenih snova
obnavljam kolijevku civilizacije
kroz rasutu paramparčad prošlih eona.

Na vjetrokazu okačenom na lokosplavu
klatim se između različitih (anti)stvarnosti
dok, nošen sudbinom poput sjemena maslačka,
skidam paučinu s kolonada Romopolisa.

Ivan Gaćina