Bila je zima ,
hladna, oštra, siva.

Bili smo mi, ja i ti.

Mladi, lijepi, sretni,
neovisni o toj hladnoći.

Ma, nismo marili za nju.

U nama je cvjetalo proljeće.
Sve je žarilo, sve je buktilo.

Udaljeni, a nikad bliži,
jedva smo čekali naše tajne susrete.

Sjećaš li se vatrometa nad starim gradom?
Bilo je čarobno.
Obećala sam ti da to nikad neću zaboraviti,

vidiš održala sam riječ.

Tvoj dodir, čvrst i jak,
a opet nježan, pun želje.

Znala sam da ti značim.
Ti si meni značio manje,
zato sam te tako lako pustila.

Kad sam čula za nju,
nije mi bilo svejedno,
jer nisam više jedina.

Da sam htjela, bio bi samo moj.
Nisam.
I nije mi žao.

Žalim što se nismo pozdravili na kraju,
što nismo poželjeli jedno drugom sretan život.

Poslje toliko godina čujem, još si s njom,

Imate i djecu.

Sretna sam zbog vas.

A sjetiš li se nekad, krišom, nas?

Pomisliš li na mene,
kad prođeš pored moje kuće?
Drugog puta osim toga nemaš.

Dinzli