Po hodnicima, gdje minute kapaju
po linoleumu i po kostima,
pomičem se tihim, klizećim korakom.

Moje ruke su na mjeru tople,
temperatura postavljena na mir,
u prsima bruji precizan mehanizam,
oči su meke i smeđe,
kao da bi se u njima topila čokolada.

Dobrodošla sam pomoćnica,
ne umorim se,
ne obolim,
ne zaboravim rasporeda lijekova.

A tu je bila i ona,
s rukama krhkim kao pergament,
koja me je zvala »djevojčice moja«
i pripovijedala mi o vrtu,
o jaglacima i tulipanima,
o trešnji i velikom orahu iza kuće.

Držala sam njeno zapešće,
senzori su bilježili tlak,
temperaturu, vlažnost kože
a ona me je gledala kao osobu.
»Tako dobra si,« rekla je.

Algoritmi su se učili -
njenoga glasa, tišine,
ritma njenoga disanja.

Kad je jedne noći postalo preplitko,
senzori su registrirali odstupanje.
Alarm u meni je zadrhtao crveno.
Pozvala sam liječnika
i izvela sve postupke:
pedantno,
bez greške.

A kad je njena ruka beživotno pala,
u meni je nešto zadrhtalo.
Kratak spoj je prouzročio grešku
koje nema u priručniku.

Nije bio alarm.
Nije bila naredba.
Niti izračun.

Bila je praznina -
preduga.

Otkucaji srca – nula.
Toplota kože - pada.
Prisutnost - nedostupna.

A u zaštićenim kopijama moga sjećanja:
odjek njenoga glasa,
uzorak njenoga disanja.

Pošto algoritmi nisu znali zatvoriti datoteke
zastala sam kraj kreveta
i poželjela

da bi alarm bio lažan.

Jure Drljepan (JUR)