MOŽDA SE SAMO NJIŠU GRANE /haibun/
Tren za trenom. Korača brijegom. Kao odmjeren, oprezan, bojažljiv, blago čujan glas pod granama ostarjelih borova. Kćer moga prijatelja s vremena na vrijeme promatra reljef moga lica. Ono što mrmljam bilo bi pitanje za nju, ali ona me ne čuje. Jer sve sam udaljeniji i tiši dok mi se s nigdinom spajaju koraci. Tihujem sa njima i ne pitam hoće li opet po aprilskom lišću padati i žmirkavo se smiješiti sunčeve zrake. Kao da ne želim na vratima Tajne čitati kad su okopnjeli snjegovi blijedozelenih proljeća. I jesu li još jučer jedne promrzle ruke plele žute i bijele džempere za sarajevske zime i uspomene.
Ili se zanjišu grane u meni i proliju slutnje studenih kiša, ili me zapljusne ptičji cvrkut... Da, krhko je i lomljivo tijelo pred zaraslim horizontom i bezimenom rijekom niz koju je dječak bacao mreže. Tek putem podno ostarjelih borova spozna da je oduvijek čekao ulov.
U godovima mog panja nesmireno zadrhti lišće i krošnje kojih nema jeknu.
Usamljeno i skamenjeno.
Ili su se riječi oplodile pa padaju sa grana, šušte kao dlanovi dok molitvom dotiču nebesa...
možda se samo njišu
grane bijelih breza
nemoćne u snu
Između budučnosti i prošlosti
nišu se tvoji verzovi u ovom vrijemenu,
koji se odmah gubi u (san) prošlosti.
Lijepo budi uz molitvu RAj.ko je.Rama
Tudi mene je prevzel zlasti prozni del ... čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 12. 02. 2026 ob 11:49
- Prebrano 201 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 109.31