Na brdu, usred divljine,
proljeće nikad ne dolazi,
cvrčci nikad ne cvrkuću,
kiša nikad ne pada.
U sjeni drevnog hrasta,
pod krvnom zakletvom,
dvije romske duše
zavjetovaše se na vjernost
jedna drugoj,
ali sudbina bješe nemilosrdna,
pa im se životni putevi raziđoše.
Bog odluči učiniti čudo.
Jedanaestog dana po Uskrsu,
s posljednjom zrakom sunca,
na osamljenom mjestu
iz čežnje za ljubavlju,
procvjeta plava ruža.
Nedaleko od romskog naselja,
stavljena na kušnju,
usamljena i očajna ruža
rugala se životu do srži,
ljudskom nepovjerenju
i ljepoti stvaranja.
Tada, iznenada, pljusnu kiša,
vjetar otpuha latice ruže,
mjesec utonu u mutnu,
nabujalu rijeku,
i oglasiše se cvrčci.
Od tada, Romi neprestano
lutaju svijetom
tragajući za srećom koja ne postoji,
sanjajući o plavoj ruži.

Ivan Gaćina