negdje u razvigorcu
dozivali su lovori gorio je
plamen zaspalih versi

bilo je podne kad uplovljavasmo
s nečujnim kretanjem svijeta
nad katedralom su s gradskog sjeveroistoka
bujale kišne boja neba

ne plači bivanje je šaputalo gle
to se samo budi radost mladog lišća
to je samo jedna nijansa od bezbroj
drugih obala koje nas čekaju

zanemari što pramac bi ronio
u značenje godina i zaludno odgonetao
nečitkost rasutih dana

ne tuli opetovalo je nepotrošivo
drvo čempresovo
uvijek će te čekati neke
knjige zemaljske nikada neće
posustati zagrljaj pristaništā

mirkopopovic