Nečiji obris se približava i udaljava
kada (ne)svjesno tragam za granicama postojanja
i kada, u najdubljim dubinama sebstva,
osluškujem ogoljenu (polu)istinu
zalutalu na lovačkim stazama
ili slučajnim stranputicama (sasvim svejedno).
Jednoć sam upitao Junga kako da postanem besmrtan;
nisam dobio odgovor.
Upitno je može li svjetlost doseći svetost
s horizontima poput pretpotopnih lađa
što jedre kroz vrijeme i bezvrijeme
kako bi se divile ljepoti poetsko-božanstvenog čina stvaranja.
Materija poprima razne oblike, ali može biti i bezoblična,
pa se katkad pitam potječem li iz neke od njenih reinkarnacija
ili me oblikovao šapat rijeke, u sudilištu pokraj starog mlina,
gdje smo nekoć šutirali globus poput lopte,
s čašicama rakije u rukama.
Misao izranja iz apstrakcije, dajući obrise nebiću,
ploveći preko širokih polja koja udišu čestice univerzuma,
i šireći izvornu riječ u nepoznato
dok se i dalje pitam, s razlogom i (ne)kritički,
po čemu se Europa razlikuje
od ostalih kontinenata s ove strane ledenih zidova
i pomiču li njeni vjetrovi linije preobraženih igara bez granica.

Ivan Gaćina