Meandrirane riječi vraćaju me kroz labirinte snova
i ljepotu netaknute prirode u transcendentnu stvarnost
gdje svete rijeke meditiraju
i ujedinjuju duhovnost i vrline,
stapajući patnju i nehumanost u prolaznost.
Monsuni me vraćaju u djetinjstvo
oblikovano neizrečenim željama.
Zemlja svjetlosti i vode utkana mi je u dušu,
a Dhaka, poput kraljevske krune,
ulijeva u me mudrost
da mogu prevladati zavrzlame civilizacije
i ime ljubavi naučiti na poetski način,
bez glamura i presedana.
Korijeni Bangladeša prožeti su žrtvom
dok Bengalski zaljev buja nemirnim duhom,
premošćujući izgubljene civilizacije i moderni jezik.
Molitve, poput plutajućih lampiona,
lebde s jednog kraja svijeta na drugi
dok ribarske mreže hvataju sjetu
(kroz folklorne verzije mitova o prolaznosti)
da sunce može vratiti toplinu srcima ljudi,
a njegovi sumraci ukloniti pijedestale nesklada,
tamo gdje karmički dugovi sijeku raskrižja svjetova
kroz američke snove o duhovima iz ruskih bajki.
Ganges i Brahmaputra šapuću mi
himnu slobode
što tone kroz plavo prostranstvo
u hram onkraj svijesti.

Ivan Gaćina