Vanvremene tajne sanskrtskog jezika
svjetlucaju kroz safirnu stihošifru
onkraj bridova trostrane licitarske piramide,
koja tone polako u more otrova,
pod oklopom ukalupljene empatije,
dok misteriji premošćuju sudbinske tokove
kroz prozore duše, preko orgulja vjetra
i srcolikih putanja Foucaultovog klatna.

Pod probušenim slamnatim suncobranom,
nježno me ljuljaš na brazilskoj visećoj mreži,
požudno otimajući mandarinsko sunce
s neba boje vanilije koje poprima tvoj ten,
dok s tvojih usana, zašećerenih kristalima spoznaje,
dešifriram znakove neuzvraćene ljubavi,
promatrajući more kako odnosi klupko života
što ga je crni mačak razmotao na obzorju.

Zov života vrije poput melanina u mozgu
sa šapatom ljeta preko zlatastih polja,
budeći uspomene iz zvjezdarja nade,
dok drveni sat otkucava na dalekom trgu
gdje galebovi donose odgovore valovlja,
dok podne sve više zaostaje za svakodnevljem
i dok nevina aura bljeska kroz seksipil neboumlja,
potajno otvarajući prozore duše nad karizmatičnom neverom.

Ivan Gaćina