Nekad moderna djevojka

živi u slijepoj ulici

u koju rijetko navraća poštar

u kući od kamena

kao na slikama starih majstora

Njene pjesme

koje ispisuje na prozorskom staklu

kao glasovi mrtvih

putuju kroz vječnost

zavodeći ljude

Srce joj je teško

od samoće

koju je odabrala

misleći da se ništa ne događa slučajno

ali drugi to ne znaju

Ona šuti

Oni je ne pitaju

I tako

lutajući ulicama

ona skuplja odlutale misli

idući iz magle u maglu

Izbirljiva je

od hiljadu razgovora

učestvuje u jednom

i tiho napušta društvo

kao da u tijesnim cipelama

bježi od strahova

iz djetinjstva

Ponekad se čudi što starimo

zaklanjajući od kiše svoje sjećanje

na kasno proljetnje veče

koje je mirisalo na šeboj

i na jedan tajanstveni pogled

koji je preozbiljno shvatila

Godinama

ona čeka da telefon zazvoni

ali on šuti

ne zvoni ni kratko ni dugo

ni očajno ni muklo

Ali ona se ne žali

iz njene kuće ne čuje se

ni tuga ni laž

Čak i onda kad je zaboli

amputirana ljubav

odlazeći na počinak uz zvuke sa starog gramofona

ona šapuće

Čekaj čekaj proljeće

Sumiko