Ona voli kada nebo plače

i pošalje suze da operu svijet.

I baš u toj, emociji kišnoj,

njoj lako  je  biti  tko  stvarno jest.

Dok ostali bježe, ona se smije

dozvoljava nebu nek smoči je svu.

Ispere brige, terete i misli,

isplahne iz duše svu prašinu.

A kiša pada kao da svaka

u naletu vjetra joj šapuće kap:

''Kad ranjena jesi, u redu je tada

pustiti suze niz lice k'o slap.''

Plaho je gledam kako mokra  hoda, 

divim se nježnoj hrabrosti toj,

ljepotu što ćuti obične kiše

i srcu joj ona je ponekad dom. 

Anka Dorić