GRLEĆI ŠUTLJIVE SJENKE
ne čekam odgovor. slušam
tišinu zaspalih zvijezda.
ne izgovaram pitanje: zašto mi se
zaledi san kad mjesec potone
za brijeg i zašto oživi naše
nečitko šaputanje na verandi
s glasom gole istine kako sve
ima svoj vijek trajanja.
mjerio bih snagu daha
u tvojoj kosi, adeline,
ali kratak je plamen zanosa
i blistav u koloritu što mine
kao blaženstvo, kao nemir,
kao bol zaspalih stoljeća
u iverju vremena,
u šumu školjke što troši se
negdje duboko u nama.
Vse ima svojo življenjsko dobo - in pesmi jo lahko podaljšajo ... čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 21. 11. 2025 ob 10:44
- Prebrano 353 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 58.47