Pružam ti ruke u osvit svitanja

Traže me zidovi moćnih oluja,

Padam kao srna nežna, pokošena,

Ranjiva čežnja u noći ovoj obitava;

Ljubavni žar mesečevog kolebanja

Na izvoru reka još nije presušila.

Držim te u koritu dečijeg naručja

Samo kada bi mogla da odgonetaš,

Da li mi java ili stvarnost donosi

To hladno veče na reci obala.

Svitanje u praskozorje trava-

Snohvatice reči u moru zaborava,

Jesenja svila kao dodir sa usana.

Tražio sam dragi kamen peska

U purpurnom svitanju boja.

Srecko Aleksic