
Praviš mi, da luno gledaš
in da misliš name,
ko na klopi sam posedaš,
hraniš prostor zame.
Praviš mi, da se ti toži,
po nečem v daljavi.
Da je hlad na tvoji koži,
ko si sam na kavi.
Praviš mi, da v tvojih sanjah,
zdim se ti resnična.
Sam pa padaš v kotanjah;
usoda ni pravična!
Komentiranje je zaprto!
![]()
Napisal/a: Katarina Ambrož
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!