ponekad pred san kazuju mi
kako se ildiana vraća svojim ružama
svom vrtu i jutarnjoj rosi, kako
zastaje i tko zna koji put izdaleka
slaže slike sarajevom protutnjalog
sudnjeg dana devedesetih

isti sjeverac kao nekad u rujnu
huji nad razvalinama donoseći istine
razbaštinjenih: da nema boga
ne bi ni vraga bilo, da nema života ne bi
bilo ni smrti, da nema mržnje ne bi
bilo ni ljubavi, da zla nema ne bi
ni dobra bilo, da nema dana ne bi
ni noći bilo, da nema mira ne bi
bilo ni rata

slijedim joj eho, čujem kako svatko
na svoj način pokazuje psihičko
i emocionalno stanje kad mu se sruši
svijet ljubavi, svijet slobode,
svijet nade i sutrašnjice, i kad mu se prikaže
svijet bosonogih ljeta, šume bjelogorične
što plaču za odbjeglim letom lasta
nestalih u plavetnilu

ponekad pred san kazuju mi
kako je utočište našla u zagrljaju vjetra
u pjesmi osakaćenih, u namigivanju
davno umrlih zvijezda, čije note
razgrađuju bol, na vjetrometini
u šatoru-bogomolji koja ne nudi spas
čudom molitve postratnim bozima

mislima joj slijedim eho obrubljen
pseudoslobodom, pjesmom utopije
oporog zanosa daleko na rubu grada
gdje sjećanje na kuću u njoj otvara prozore
kroz koje će, možda, uvijek se nada
suknuti univerzum boli i krhkost
suvremenih beskućnika što još jednom
čekaju ples teške, neumitne i bešćutne
balkanske zime

mirkopopovic