lica naslonjenog uz bršljan
uz mahovinu uz kameni prozor
šupalj postaješ kamen
kroz koji gamižu i zvižde jezici
kao neumitna zbilja minulog
kao misterija budućeg

u predvečerje mislima pališ
pradavne vatre na ognjištu
sagorene u glasanju: djeco
zatvorite vrata krvav mjesec je
oganj u očima vučjim

i dugo šutiš u koloritu
babljega ljeta. možda spavaš
pa san Isusovu trnovu krunu
savija od zavičajne drače
a ti se još izvijaš uz vječne
vertikale Svijeta i Smisla
sa neizbrisivim motivom
imaginarija nad kamenom
i dvojiš nad značenjem
Vrijednosti koja nije samo
lokalna i sentimentalna

dok tražiš znak jednakosti
između zbilje koja se taloži
u ušćima tvojih rijeka
i glorifikacije smrti, snovi se
osipaju a iz knjiga još nisu otputovali
ni nožje ni čavli, ostavši
otvoreno pitanje pred nedužnima

ali slutiš da će se utišati monolog
tek kad pojačaš strpljivost  
i tek kad te usnulog  osvježi povjetarac
lepršav i tih kao zaustavljeno vrijeme
spotičući se ipak o nesagorene vatre

i oslone zemaljske, o gromoglasje
embrionove nestalnosti: est Deus
in nobis?

mirkopopovic