Darling nije bila izgubljena niti odbačena mačka. Bila je osobna ljubimica gospođe Patt — ne godinama, nego stoljećima, činilo se. A onda, tik pred Božić, Darling je mirno izdahnula. Bez mijauka, bez drame. Samo tiho iskliznula iz života.

Toliko tiho, da je to rastužilo gospođu Patt više nego da je umrla u bolovima. Pokvarilo joj je Božić. Već joj je bila kupila božićni poklon — specijalnu mačju konzervu. Sada nije znala što s njom. Nije znala ni što s mrtvom Darling. Pokopati je? To nekako nije išlo uz božićne lampice.

A konzervu nije mogla dati drugoj mački. "Ne bi bilo fer", rekla je kroz suze. Toliko iskreno da je čak i malu Jodie to ganulo do ruba suza.

Ali Jodie nije plakala.

Nije zato što nije bila tužna. Bila je. Ali od kad je na televiziji vidjela zelenog guštera kako ispruži jezik da ulovi muhu — nije više mogla podnijeti vlastite suze. Plašile su je. Bile su kao muhe. Slane i teške, klizile su niz obraz, a ona ih je prije znala hvatati jezikom — sve dok nije shvatila da izgleda kao taj gušter. Od tada više nije plakala.

Niti taj dan, tik pred Božić.

Umjesto toga, učinila je nešto drugo.

U noći, tiho, odnijela je mrtvu Darling na glavni trg. Ondje se, skoro do neba, kočila ogromna smreka, ukrašena milijunom žaruljica. Jodie je bila sigurna: to su duše umrlih mačaka. Gdje bi inače našle mjesto u betonskom gradu?

Uspela se pažljivo, do samog vrha, pazeći da ne poremeti to krhko mačje zviježđe. Darling je omotala oko vrha smreke kao božićnu zvijezdu. Bilo je teško, jer tijelo se ukočilo — od smrti i hladnoće. Cijeli je grad bio zaleđen. Čak i danju, podsjećao je na tvrđavu od ledenih svijeća.

Kad se vratila kući, promrzla do kostiju, gospođa Patt joj je skuhala čaj od majčine dušice, pržila mlijeko sa šećerom i rekla da joj nikad Božić nije bio ljepši.

Novine su pisale o Darling. Čak su je pokazali na televiziji.

Nije dočekala Novu godinu — skinuli su je radi obdukcije. Utvrdili su: bila je potpuno zdrava. Samo... stara.

„Jadna Darling. Umrla je zdrava", šaptala je gospođa Patt, suznih očiju. "A mogla je lijepo pojesti svoju konzervu. Nikad ne treba krenuti na put praznog stomaka. Pokvari ti cijelo putovanje..."

Tada su na televiziji prvi put vidjele generala Wara. Stajao je kraj smreke, ukočen i ozbiljan, bez kaputa, s tamnocrvenim ušima koje su stršale ispod kape s dva reda zlatnih lovorovih grančica.

Dok je general govorio, prikazali su Darling. Mrtva, narančasta kao Garfield, uvijena u obliku pereca. Na njoj, kao solna krema, sjajilo je inje.

"Naša Darling je barem u krznu", rekla je gospođa Patt. "A njega ni kaput ne grije... Ali sigurno ga grije srce, kad je došao ovdje odati počast."

Gospođa Patt je plakala. Toliko da ni ona ni Jodie nisu čule što je general rekao. Ali bile su sigurne: obećao je da nijedna mačka više neće umrijeti. Ikada.

Mici je ipak umrla. Usred ljeta, na kišni dan.

Jodie ju je položila na vrh gradskog kandelabra, u mirnoj ulici — jer Mici se bojala auta, i zaslužila je spokoj.

Na televiziji su rekli da je riječ o „terorističkom napadu biološkim oružjem“. Pokazali su ljude u svemirskim odijelima kako skidaju mrtvu mačku.

Ali gospođa Patt je rekla:
„Naša Mici je kao zvijezda padalica, samo... ne pada prema zemlji, nego prema nebu.“

Svjetlo s kandelabra padalo je po kiši, stvarajući svijetle iskrice. Na vrhu snopa — ležala je Mici, kao na mačjem odru.

Jodie nije razumjela zašto nitko drugi ne vidi to što ona vidi. Nije više pitala. Bilo je jasno — svi osim gospođe Patt su čudni.

General War je opet nešto pričao. Jodie ga je gledala i znala: laže.
Mici je umrla. I to bolno. A on je obećao da neće.
To je najgora vrsta lažova, mislila je. Oni koji lažu o smrti. Obećanja takvih ljudi nisu obične muhe, već muhe mesarice. Crne, debele, pune ličinki.

Njih ne bi stavila u usta. Nikad.

                                                                                                                              U punom jeku

predizborna kampanja

ori od laži

diksi