Nije da ne znam solidno kuhati. Kad operem ruke, obično operem i lavabo. Svako jutro namjestim postelju, a onda prebacim pokrivače napola da se zrače. Volim kad mi je kuća solidna. I mirovina mi je solidna. Zdravlje isto tako. Imam solidnu obitelj i prijatelje koji mi za rođendan nose tričarije koje uopće ne želim, ali nikada nikog zbog toga ne grizem, samo se smiješim kao da su sve pogodili. Šira rodbina mi je na solidnom odstojanju, susjedi na još solidnijem. Sve je nekako solidno. Moglo bi se reći – dobro vladam.

Jučer su djeca bila na ručku. Uvijek sve na vrijeme pripravim, trebaju samo sjesti za stol. Ali zakasnili su i možda su zato nakon ručka žurili. Kći mi je donijela buket žutih tulipana iz Hofera. Ponovno nam je zaboravila vratiti ljestvice koje je posudila prošle jeseni. Trebaju mi jer moram zimsku odjeću premjestiti na više police, a onu ljetnu na niže. Najbolje je da kupimo nove ljestvice. Muž će gunđati, a ja ću kazati da je tako jer djeca stalno žure. Ne stignu. Druga su vremena. I za bušilicu, koju je posudio sin, tako sam mu rekla prošli tjedan. Možda bi bilo pametno da mu za ljestvice kažem sljedeći mjesec.

Katkad napišem kakvu kratku priču. Tada umišljam da sam ptica. Lebdim na toplim strujama i onako odozgo gledam čisti lavabo, posteljinu koja se zrači, bogatu trpezu, ljestve, bušilicu – i sve čekam da opaze kako sam ja iznad svega toga.

– Vidi, vidi! Ona leti! Čudesno! – govore ushićeno pa ja malo zamahnem krilcima kao da se zahvaljujem.

– Pa niste trebali – vičem im odozgo, a onda ne znam otkud se iskoti dan u kojem mi se čini da sam puž golać koji pušta za sobom samo slinave tragove. Mrzim puževe. Svake godine mi pojedu sve zvončiće u vrtu i uopće ih nije briga koje su boje. Heleks je izvrstan pužomor, ali ga ne volim. Operem ruke i lavabo, namjestim postelju… i kažem samoj sebi:

– Hm. – I vozim dalje. 

Prosjak na uglu

U prazan šešir sleti

ofucan vrabac

diksi