Nanizani dani
u šutljivom nizu
a u svakom od njih
odlazio si,
ostavljao rane
da bole i grizu,
moja zadnja,
zadnja ljubavi.
Kroz ledenu kišu
moje misli brode
i kroz hladan vjetar
naše jeseni.
Kad ode sve,
i ljubav kada ode,
da bar umre nada,
nada u meni.
Pusti me i šuti,
umorne su riječi,
ubija me dušo,
tvoj šapat i glas,
ni vjetar daljine
ništa ne izliječi,
kad nema više,
nema više nas.
I neka lete ptice tuge,
nek se i samo nebo sruši.
jer nema boli veće od ove,
kad umire ljubav,
ljubav u duši.

Maja Ezgeta