Samoća je vrijeme kad dozvoliš slikama iz prošlosti zauzeti tron. Kad prevrćeš mogućnosti i otvaraš nove stranputice neuspjeha ili nove vidike prostranih nepokošenih livada sreće.

U svojoj samoći posežem za tvojom slikom, na njoj si nasmijana. Tako rijetki su bili tvoji osmijesi. Zato dragocjeni. 

Još miriše stara bilježnica prepuna recepata. Mirišu tvoji klipiči, tvoje ledene kocke, tvoja orehnjača i tvoj grah s repom. I stotine onih sitnih, nosnicama dragih mirisnih trenutaka vrte se u tišini jednog svitanja. A svitanja se nekako stapaju s tišinom godina u kojima je samoća bez majčinog pogleda isprazno čekanje. Čekala sam danima, noćima na odgovore, na objašnjenja. Gušila se u zatvorenom prostoru okružena sjenama. 

Danas sve miriše na tebe, danas nedostaješ i tvoj prijekor bi godio mojim snovima. A snovi su iluzija koju stvaramo van sada. Često smo zajedno, negdje na nekim dalekim morima, na livadama, na obroncima. Vodim te uvijek iznova svim svojim putevima. 

I dalje te ima u meni, ponekad više nego mogu nositi, ponekad premalo pa te tražim u zakutcima sjećanja. Izvlačim tvoj lik i stavljam ga sebi na lice. A onda se zajedno smiješimo. 

Volim te mama

Ljubica Ribić