zalahori proljeće
i već prođe. slušaš
nešto se u tebi budi
zatutnji i potone
sa zrakama sunca

a svi su vozovi imali
velike i nasmijane prozore
nekome si mahao
nekoga si ispraćao
nekoga si čekao

dato ti je da se nadaš
dok nešto očekuješ
na bezimenim peronima
na tračnicama po kojima se
ne vraćaju vozovi     
da nešto tražiš u sjećanju
na ruke koje su grlile

bijelo zalepršaju pahulje
i već minu. u tebi zašute
nebeske oči i sve
sutonske samoće
samo je vječna igra i putanja
sazviježđa u tvojoj glavi –
nikad se na putovanjima
ne završava priča
o nedohodu zemnom

mirkopopovic