uvijek je prva otvarala oči
oko pet i pedeset budio nas je
dalek zvižduk ranojutarnjeg vlaka

dok se gasila noćna panorama
besciljno smo tonuli za nekim
šutljivim kao izgubljenim
samotnim stanicama

prva je otvarala oči
i dugo gledala razglednice
zastale po zidovima
oronulog ormara na kojem su
širom otvarale oči osamdeset peta
venecija ljubljana mostar
dubrovnik i neki samotni
zavičajni krajolici

jedna kazaljka bi utihnula
i okamenila se na prozoru
osvrćući se na misao
koju sam šutio u njenom
nečujnom pitanju: kamo smo
putovali mi po slikama svijeta
što izranjale su i nestajale

uvijek je prva otvarala oči
možda da bi vidjela i dozvala
sve što smo zaboravljali
dok nam je dane odnosila
i zapljuskivala nemjerljiva količina
plavih svitanja i zaborava 

mirkopopovic