Što bih ti rekla kad bi se ponovo sreli,
da nam se slučajno ukrste puti?
Možda bih ti pričala kako iznova gradim
svijet sav od rahlog pijeska?
Ne, ne..to sigurno ne bi htio čuti!
A i kad bih preskočila sve te riječi
kad bi nam se samo pogledi sreli,
ne bi li me i šutnja odala,
kad bih opet vidjela led u tvojim očima?
Kako bih ti prešutjela da su mi sve želje
u plićacima nasukane,
da ne prelazim više razdaljine,
i da sam samo s tobom hodala?
A ne znam ni letjeti više,
tek nebo gužvam sumornim mislima.
Uzdrhtale krošnje na vjetru ne vidim
pogled se više ne odmara na njima.
U sutonima stvorenim za ljubav
grlim čežnju samotnika..
Ne smanjuje se vrijeme rastanka
kad vrijeme ljubavi pripada nebu.
Što bih ti o svemu ovome mogla reći
da se slučajno sretnemo i što bi ti čuo?
Možda samo da negdje u daljini,
niz padine života klizi, blista..suza.

Maja Ezgeta