bez prisile lelujajući dunja nečujno
najprije lebdi pa pada s ormara

u meni zatrese daleki vidik

za kretanjem sunca neznano
negdje zastajem
samo mi koraci odlaze

iz praznog i pustog svijeta
moj obris ruke meandrirajući
vratio bi sve stvari na svoje mjesto
ali mi širom otvorena vrata
popodneva
okameni mir

čini mi se da dugo
neku klizeću vodu šutim
neznano  z a š t o

ne znam ni kad su stigle velike
kišne kapi kroz njih gledam
/ili zamišljam/ trag autobusa koji
dugo stoji pred ulazom u blagi
kovitlac kiše što me
daljinama uspavljuje

još me netremice motri dunja
i pokret ruke mi kao ukočena
sunčeva zraka što blijedi
s dalekim usamljenim ugodnim
nepokretnim vjetrom
u ravnicama

a onda neko klasje
s vjetrom i kišnim kapima plače
oglašavajući se po olucima
kao da me budi
jedan sloj neba
i u meni se odlama

mirkopopovic