Razgrni tugu
i pusti rijeku da kroz tebe teče.
Sanjaj u hladu dunje žute,
odlasci su samo tužna večer
u kojoj se vjetar povratka skriva.
Nitko ti odnijeti neće
što je bilo, što u tebi sniva.
Pusti sjećanje
toplinom nek te grije,
želje nek ti budu oblaci mali,
ne prepuštaj se boli,
vidjet ćeš i suza se smije
u srcu koje još voli.
A ja ću te čekati uvijek,
tamo gdje ljeto raste,
a jesen počinje u duši,
u odrazu sunca na moru,
u oblacima u koje se nebo ruši.
Čekat ću te u usamljenim noćima
što dozivaju zoru
i ako nikada nećeš doći,
i ako me u tebi ne bude više
past ću na tvoje oči
s kapima kiše.

Maja Ezgeta