bez oslonca
u sat bez imena
otišla sam
olakšati tvoje breme.
pokucala na vrata tajne.
onom što jeknulo je
ne spoznah lik. samo su me
skamenile teške
olovne vode. zalud sam
željela pročitati
kad su u našim proljećima
okopnjeli snjegovi.
u sat bez imena
otišla sam
noseći krhko i lomljivo tijelo.
nerasanjenog pozvaše ga
tvoji skuti i promrzle ruke
dok plele su mi žute
i bijele džempere za zime,
za snjegove i uspomene.
varljivo izmišljam ushit, sa hladne
grane jasena javi se
ptičji cvrkut. možda zato
da prebrzo me ne zapljusnu
protekle vode. da prije vremena
ne shvatim kako sve
odnose vali, kako prebrzo
postajemo prah.
u sat bez imena javi se vjetar.
u meni zanjišu se grane
brezã bijelih.
... nježno i mekano poput jastuka navodiš moje otkucaje u njihanje grana, s kojih skoro neprimjetno otpada lišće i gledajuči ga, osjetim dodire onih, koji su nam bili i još uvijek jesu u srcima ...
Njiše se, sjetna, i treperi poezija u tvom komentaru. Hvala za tu ljepotu i pažnju.
Mirko, super zaključek:
u sat bez imena javi se vjetar.
u meni zanjišu se grane
brezã bijelih.
lp, caki
Radujem se tvom mišljenju i doživljaju, Caki.
Hvala ti!!!
Všeč mi je prvoosebna rahločutna pesem, ki nas prepriča o tem, da se ne spremenimo le v prah, ampak tudi v novo bitje ... čestitke,
lp, Ana
Ana, hvala na komentaru i na podcrtavanju. Veliko mi je zadovoljstvo.
Lijep pozdrav,
MP
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 09. 12. 2024 ob 12:16
- Prebrano 470 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 101.08