Tišina je mukla pjesma
starih javora i bukava.
Stazice se viju kao misli
koje ne možeš uloviti;

a nije ni potrebno
da bi ti se prsti zakačili za mahovinu,
da bi osjetila bistvo šume.
Hijeroglifi na kori su pripovijetke
koje nikada ne pročitam do kraja.

Maglice su tamo
a kad kroz njih zasije sunce,
snovi mi zašapuću
o negdašnjim vremenima,
kad je svijet bio sporiji,
kad smo slušali vjetar
a ne zvučnike.
Kad smo promatrali vjeverice
a ne ekrane.

Spustim se u polutamu
da bi našla izgubljene komadiće
koji su ostali zapetljani u korijenju,
u vonju otpaloga lišća poslije kiše.
Ali šuma me uvijek preteče.
Ostaje tajanstvena,
udaljena, kao da bi znala
da je nikada neću zaista razumjeti.

**

Idem putem koji je ne poznajem,
lišće pod nogama šapuće
kao da bi mi pripovijedalo priče
o vremenu koje ne razumijem.
Magla se ovija oko mene,
meka, tiha, hladna.
U blizini začujem otkucaje srca šume,
možda je vjetar, možda drveće,
možda sam ja sama.

Svaki korak je dublji udah,
svaki udah je olakšanje.
Među granama se skrivaju sjenke,
a ne znam, da li su moje ili šumske.
Ruka se dotakne kore,
grube i tvrde,
koja je kao stara koža svijeta.

Osjećam puls zemlje pod stopalima,
nježan, jedva osjetan.
Pomislim da će se sve zaustaviti –
tu, usred ničega,
usred svega.

Svaki korijen, svaki list
me vuče dublje u sebe.
Znam da sam tu već bila,
a nikad konačno –
kao da bi bila samo sjenka
među sjenama smreka.

A kad izađem van,
ostane nešto šume u meni,
nešto tamno,
što ne znam opisati.
Ili sam u njoj ostavila dio sebe,
ili sam konačno našla
ono što sam tražila.

**

Ulazim u šumu,
gdje dah postaje tih.
Kora pod prstima mi govori,
kao da bi me poznavala.
Magla me obgrli,
bukve i kesteni skrivaju priče
koje ne znam pročitati.
Na trenutak
zaboravih tko sam.

**

Hodam među drvećem,
kore se dotiču tiho škripajući,
kao da me netko zove imenom.
U krošnjama cvrkuću trepetljike i sjenice,
melodija lebdi kroz polumrak
kao nešto zaboravljeno.
Magla se spušta,
zrak miriše na zemlju i mahovinu,
svaki korak zabruji
kao stara tajna.

Vjetar se zaplete među grane,
pogleda me preko ramena,
kao da bi znao da sam tu
zbog njega,
a još više zbog sebe.

Kad napustim put,
u prsima mi ostane
nešto lagano,
nešto, što bi bilo šteta ispustiti.

Jure Drljepan (JUR)