gospođo susjeda majčinom rukom glasine stavljam
na vagu ali ne važem teret ustuknuta pred rukovetom
njenih usplahirenih zanosa i nevinih
srebrenih potočića u čije je dubine zagledan
nemir njenih svjetlozelenih pubertetskih očiju

na glasine stavila bih ular i upregla šumske
zlonamjerne pseudopedagoške konstrukcije
ali radije razmišljam o slanosti vode
tinejdžerskih oceana i u ladice njenih godina
smještam glasove preraslih igrački: vidiš
porasla sam mama

rasuta u maniru njenog zagrljaja čujem joj dah
kao galop konja u daljini kao smijeh anđela
smijeh plišanog mede kao šum rijeke
što nevidljivo poskakuje na rubovima neba
u srcu zelenih polja

ispričavam se gospođo susjeda ali tvoje
i ine glasine skidam sa vage radije se izvijam
u smijeru kretanja sunca putem nježnog
klorofila i letim čarobnim kretom lastavica
koje se s juga vraćaju da bih još jednom čula:
jesam li u pravu mama

uz ponavljeno pitanje njeno ustreptalo proljeće 
brzo skuplja svoje krpice rasute po podu
pa razbarušene kose putuje kroz ogledala
i stišava ih u očima plišanog mede
šestim ga čulom želi hipnotizirati
da što prije utone u san

omamljena mladim lišćem gledam kako
dodiri i obrazi bijelih breza šumorom učvršćuju
njenu sobu i zakucavaju je u kvadratiću
nebeskog plavetnila njenih snova
dok postajem dio tih geometrijskih formula
i fizikalnih veličina dugo dugo ostajem
fokusirana na tu sliku na taj zagrljaj
sa panta rei

mirkopopovic