ne govore naše usne kako će kad otputujemo
iza nas ostati šutnja u kojoj će se pejzaž
nekamo udaljavati kao priviđenje u lipnju
jer već na desetom kilometru božica sna
nas unosi u južne ljetne razglednice i u nama su
već izlistane i nestale betonske vertikale
i zanijemio gradski šum

trenuci bez ustuknuća pred istinom
da se ljeto uvijek vraća i s lađom punom sunca
punom godina posjećuje naše nenapojive ostatke

negdje s nekog zvonika otkucava stari sat
mjeri vrijeme našeg usuda dok dremuckamo
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona

lijepo je tvoje lice draga šapućem dok ona
spava među krpicama snijega što kopne u svibnju
i na vidicima punim neispjevanih pjesama
želi da kušamo te verse s kojima
zauvijek

odlazimo

a ljeto se

vraća

svakoga uštapa

dremuckajući okrećem list i opet kao nekad
mjerkam oblik boginje sa Evinim listom i opčinjen
još vidim kako je bijela i glatka poput žala
što stoljeća ga valima oblikuju

ubrzano dišući ne pitam što je pisac u nama
„htio reći“ već osupnut nepotrošivom ljepotom algi
ozona soli i joda buljim u sliku grada
bijelog kao školjka kao daljina posve razbuđena
i mirna na plažama u meni

mirkopopovic