
ne govore naše usne kako će kad otputujemo
iza nas ostati šutnja u kojoj će se pejzaž
nekamo udaljavati kao priviđenje u lipnju
jer već na desetom kilometru božica sna
nas unosi u južne ljetne razglednice i u nama su
već izlistane i nestale betonske vertikale
i zanijemio gradski šum
trenuci bez ustuknuća pred istinom
da se ljeto uvijek vraća i s lađom punom sunca
punom godina posjećuje naše nenapojive ostatke
negdje s nekog zvonika otkucava stari sat
mjeri vrijeme našeg usuda dok dremuckamo
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona
lijepo je tvoje lice draga šapućem dok ona
spava među krpicama snijega što kopne u svibnju
i na vidicima punim neispjevanih pjesama
želi da kušamo te verse s kojima
zauvijek
odlazimo
a ljeto se
vraća
svakoga uštapa
dremuckajući okrećem list i opet kao nekad
mjerkam oblik boginje sa Evinim listom i opčinjen
još vidim kako je bijela i glatka poput žala
što stoljeća ga valima oblikuju
ubrzano dišući ne pitam što je pisac u nama
„htio reći“ već osupnut nepotrošivom ljepotom algi
ozona soli i joda buljim u sliku grada
bijelog kao školjka kao daljina posve razbuđena
i mirna na plažama u meni
Tudi pesem je delček tega, kar se vedno znova vrača (v nas). Čestitke!
Milan Ž. - Jošt Š.
Zahvaljujem se, Milane : )
Ugodno popodne,
Mirko
Mirko, izvoli še prevod:
https://www.pesem.si/a/objava/prikaz/179954/poletje_se_vselej_vraca
LP,
Marko
Marko, hvala najljepše na prijevodu. Čast mi je.
lpm
Mirko, vedno z veseljem. Hvala za pesem.
LP,
Marko
Komentiranje je zaprto!

![]()
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!