srastao sa slikom njena razgolićenog tijela
pod sunčevim stereo-uratkom žege
osjećam bespoštednu i nepovratnu sraslost
sa tkivom julske sparine, ali produhovljen
balkanskim gatanjem tri puta nasuho pljucnem
zbog takve pomisli i glatkost njenih lijana,
butina, ramena i zbog rasute kose
smještam je u istost žive i nežive materije.
trgne me taj bijeg od sebe i ponovno vidim slike:
otkucaji bila bez ustezanja skidaju joj nanose
civilizacijske umotvorine, koja samu sebe ljušti
kad julski vreli sunčani vulkan eruptira.

krhku je očima grli pradjedovskih manira prolaznik
i pomišlja kako nesebično sprema sve dati posjetiocu,
bez ostatka, tako ispružena, bestidna, bez grudnjaka
i rastvorena u skladu sa ritmom ljetne sparine, dok ona
izgubljena u žegi ostaje samo izdahnuti damar,
potrošeni recital u ljetnim plamenovima vatre.

filija, došapnem joj, sad ne misli na brbljanje
sa neznancima, ne filozofiraj, čak ni drugoj
verziji sebe ne dobacuj misli o neostvarenjima
ljudskih nada, o nepravednim ishodima bićā
nastanjenih na vjetrometini zemaljskih meridijana.
ne mjeri neizmjerivo, radije diši u ritmu rotacije
stare nam planete, u ritmu nadimanja mora i
usijane sunčeve lopte, za žudnjom vodenih plima.
budi neminovnost fragmenata posvemašnjeg
akvamarina morske mase. poslije ćemo naša tijela
zadržati među planktonima, među živim
vodenim strujama i maestralu pružiti žeđ,
sa usanama uroniti u studen vodenu.

mirkopopovic