opet sjedim u kavani
kava je nizašto, pogled na ulice Montmartra je bolji
boje na rukama i kaputima, na raskopčanim kragnama
s platana iz očiju i u oči pužu zgrade, Sena, mostovi, razgaljena ženska tijela
kava je nizašto, Sacre Cuor otplati okus na jeziku
krenem niz brdo
sve bliže crvenom mlinu koji večer melje u strast
i smeću, dirigira im vjetar koji lovi ovlašan smijeh
pale se svjetla a čelična pošast u daljini dodiruje sniženo nebo
da umrlja grudi ljudi dubokom pariškom modrinom
popnem se do sobe u potkrovlju, s balkona gledam ka jedinoj uzbrdici
možda sutra naslika moje pune dojke veće, bokove sočne
ili ću opet biti samo nekoliko geometrijskih tijela
njegovo bezizrazno lice
kroz prozor će mirisati slaba kava
a njegovi prsti će popravljati krugove
bez gledanja napetih bradavica
pulsirajuću žilu na vratu
kad budem slušala javljanje njegovoga praznoga želuca
i otišla bez plaćanja
da bi ujutro opet došla
i čekala dodir na kvadrat
gdje su zatvoreni uzdasi
i okus francuske kave
koji se pretvara
da je pravi
kao moja podoba na slici
za onu šetnju kažiprsta po nanesenoj boji
negdje u elipsi
zgrčenog planeta
gdje leži iznošena haljina s mrljom od kave

Jure Drljepan (JUR)