prastare priče kazuju
da labud pred sopstvenu smrt
otpeva svoju najlepšu pesmu
(obično i jedinu)
isto tako
legende kažu
da tu pesmu može da otpeva samo onda
kada upozna labudicu svog života
i kad joj pokloni ono što jedino ima
srce koje je čuvao u belini svoga postojanja
a to
po pravilu
nikada nije dovoljno
ne znam zašto
ali misao o tome
uvek me vrati na davne događaje
u Getsemanskom vrtu
i na Kaifinih prokletih trideset srebrnjaka
nema tu nikakve paralele
niti poređenja
toga sam svestan
ali genotip ume da bude čudo
nisam siguran ni da li postoji zrnce istine u legendama
dagađaji nakon poslednje večere
obavijeni su oduvek maglovitim
i ne baš uvek doslednim prenošenjem Jevanđelista
a labudovu pesmu sam jednom slušao
i više nikada
posle toga
nisam video labuda
Juda, ki je "izdal" Jezusa, ga je neizmerno ljubil.
Ker je bil prepričan, da ga bodo ščitili njegovi angeli,
ga je naznanil oblastem, ker je hotel videti kako ga
ne bodo mogli aretirati, toda zgodilo se je mimo
njegovih pričakovanj. Pretresen se je obesil. V tej igri
Odrešenja je imel svojo vlogo. Zdaj je že poravnal svojo karmo in
je Mojster.
Labod, pa se menda kljuva do krvi s katero hrani mladiče in je
prispodoba za krvavo daritev. Zdaj v "obljubljeni deželi" izvoljeno Pleme
izvaja poboj, ki ga je nekoč guverner Herod, da bi onemogočil morebitnega
Mesijo-Avatarja, storil nad še ne enoletnimi otroki, kajti Modri mu niso prišli povedati
kje je Novorojeni, posvarjeni, so se vrnili od koder so prišli...
Krasna pjesma, emotivna, tužna, slikovita, baš kao iz duše.
"da tu pesmu može da otpeva samo onda
kada upozna labudicu svog života
i kad joj pokloni ono što jedino ima"
Lp, Katica
Komentiranje je zaprto!