daju mi cvijet i kažu mi: za tebe.

kroz sunce padaju kao kiša

i pjevaju kao trava.

ona svemoguća i svih boja.

ne zelena. samo ne zelena.

vani je jedan stepen,

a ja obnažena.

nije tvoja, kažu. nije tvoja.

gledaju me a kroz njihove misli

šumi voda.

ispustite me, kažem.

ne vičem.

pokimam prema njima i kažem.

a oni sjednu na mene

i pitaju je li ti udobno.

da li ti je hladno.

hoćeš li jesti.

daj popij još malo, suha su ti usta.

i sipaju u mene svoje riječi i sebe,

pa teče s mene

i uskoro sam zalivena.

nisam sedlo, kažem.

povremeno bljesne nešto toplo.

moje.

a oni mi nataknu naočnjake

i kažu ne gledaj.

može ti naškoditi.

poda mnom postavljaju ponjavu

da me ulovi.

ako skočim.

pazi, kažu.

opet ćeš se izudarati.

kriva si. kriva.

kao ograda iz žice

koja se savija u mladom mjesecu.

u maju.

i u svim mjesecima do kraja.

a ja se vrtim.

vrtim oči

koje ukočeno zure,

vrtim sanduke

da lakše prebacim noge preko njih,

vrtim vrijeme.

dani su dugi, kažu.

najdužega zgrabim

i obrijem ga

da zasvijetli kao golobrado ogledalo.

ispustite me, pomislim.

zavučem se u sebe

i rasprsnem se.

konačno sam posvuda.

Jure Drljepan (JUR)