Još se sjećam tog 

uplakanog lica. 

Onih suza djevojčice 

i njenog plavog kaputića. 

Odavde sve je izgledalo 

kao neka tužna neistinita priča. 

Gdje se čuje samo jedan glas 

i njegova jačina.

Pada, pada, pada... 

Pao je, pao je, pao je... 

Ali nije snijeg pao tada. 

Pa ni kiša koju budi 

ujutro gusta magla. 

Sjećam se još onih dana. 

Žutog lišća i njegove jesenje 

mladosti koja je otpala s grana. 

U sjeni toga padlog velikog grada. 

Samo da tu više se sjećam 

jednog malog dječaka... 

Dječaka uplašenog obraza 

i brodskih konvoja sa valova. 

Pa i jednog njegovog 

značajnog pitanja. 

Mama, draga mama 

kad čemo mi doma"? 

Pa je ono toplo ljeto, 

jedna jesen, bijela zima 

i naša puna soba ostala 

bez riječi u šutnji 

davnih odgovora. 

Oprostite mi a ne sjećam 

se više dječakovog imena. 

Znam samo njegovu hrabru 

malu veličinu. Tamo negdje 

do našeg stola. Gdje se još 

danas sjetim svih mladih 

narušenih  snova. 

Pa mora da je bio... 

Pa možda... 

Sa nekim drugim imenom. 

Blanka Drnovšek