spojiti ih
u misao
koja je moja
iako uistinu nikad nije bila iz slova

potopiti se u napisano
kao u jezero
čije dno poznajem
u detalje
pa ipak se
spoticati
o svoj dah

dok ga prelazim

i zatim

osmjehnuti se
danu
koji se zalio suzama rijeke
jer možda samo čisti
stoljetne grijehe
doline

upitati se
da li smijem jezikom preko svojega srca
da ga operem od blata
koje se nalijepilo na njega
da li smijem skratiti noći
u vrijeme bez sjȇnā
a da to vrijeme ne uzmem za sebe

i na kraju
da li smijem zaključiti
da su slova premalo da bih u njih

svoje misli uhvatila 

Jure Drljepan (JUR)