gledaš mu osmijehnuto lice pitaš se
koliko su mu stope u prag zarasle  
koliko mu je u očima presušilo vrijeme
i iskre podsmjeha s kojima je
kad u listopadu zamiriše humus
u trulom lišću tražio lik
svetoga nikole zaštitnika

na slici na pergamenu gledaš mu lice
pitaš se bi li ponovno želio
s hipokrizijom uranjati u čudesna stanja
danteova srca dok ispisivalo je
odaje raja i krugove pakla  

još vidiš kako njegovo-razigranô
što je pod kipom svetoga nikole
kasne zdravomarije mantralo
spremno i skrušeno brisalo prašinu
sa stranica albuma i sa lica biblije

dok ga gledaš osmjehnutog pitaš se
kome je licemjerjem „zamazivao oči“ –
sebi ili onom drugom u čijoj svijesti
još samo postoji sjena njegove sjene
zarasla u kamen vremena

mirkopopovic