na visoravni
na proplanku
zastaješ
kad vjetar utihne

(ako očistiš naočale
vidjet ćeš lice dječaka
koji istrčava iz slike)

iza visoravni u beznađu
neznano negdje
obitavaju snjegovi
glas otapanja im čuješ

sklopiš oči i vidiš
tvoja sjena lagano
navlači zavjese
da vrijeme ne probudiš

a možda si samo zaspao
u nečijem snu između riječi
možda su kroz tebe
projurile ulice
na kojima prepoznaješ dan
u čijoj priči si sagorio

a jasno u dnu hodnika
vidiš policu s knjigama
iznad čela sliku i kič što
iz nje kaplje s riječima
koje uzalud izgovaraš
jer stopljene s tajnom
bjeline zidova
nestaju negdje
s ovozemaljskim znakovima
dalekih prolaznika

unatoč svemu htio si
povjerovati da si sretan
tih nekoliko trenutaka
koje je brzo izbrisao dječak
uplašeno utrčavajući
u sliku

mirkopopovic