oprosti za moje ponekad brižljivo vraćanje
otkucajima sati po nebeskim oranicama
po kojima smo sijali toliko upita toliko igre
toliko smijeha i sanjarija dok su vlažne sutone
u našoj vinogradini umorne od krčenja ledine
i kamena ispraćale ruke tvoga oca

ponekad se usredotočim na sve nas djecu
okupljene u našem dvorištu kao nad
razlomljenim kruhom na stolu pod granjem
staroga platana

oprosti sad je zima i ruke prelijevam u one
koje su u želji da se ugriju doticale mrazna
predvečernja okna

ti kasni decembri bili su zar ne
neiskazivo čitki među sjenama što vrtlože se
između redaka odrastanja što nenapisana
zalutaju tek što bljesnu kao bujica neke daleke
sretne rijeke

oprosti što zastajem u ehu tvojih otkucanih sati
samo uspoređujem spokojne dane zakopane
među zidovima sobe i boje
skamenjene u kaplji neminovnosti

mirkopopovic