Pokazal ji je kaj je trpljenje.
Jezo je razbijal na njenem hrbtu.
Bolečino je metal vanjo,
da se je odbijala od ran.
Grizel je njeno srce.
Smejal se je njenim solzam.
Ona je nemo upala.
Saj se bo spremenil.
Nekje globoko v njem
bom našla ljubezen.
Stregla mu je,
poslušala njegove žalitve
in čakala.
Morda, nekoč, nekje, nekako
bo drugače.
Ni se upirala, ni kričala, ni se jezila,
le počasi je umirala.
Verjela je v pravljice.
Verjela je v srečo.
Verjela je v ljubezen.
Do konca je verjela,
trpela in upala.
Predala je žalost.
Predala strah.
Predala zamero.
Predala jezo rodu naprej,
ker je brezpogojno ljubila,
ni si zaupala,
ni si upala živeti svobodno.
A je znala ljubiti.
Njena ljubezen je večna
v mojem srcu.
Olga, tužna i lijepa posveta nekome tko je ostavio neizbrisiv trag u tvom životu, nekome tko je naučio trpjeti i podnositi nepravdu čitav život i nadati se da će se nešto promijeniti. "Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada".
Svako dobro.
Lp, Katica
Hvala Katica
Res je, da se ljudje spreminjamo, zloba ostaja. Ampak moja stara mama me je res naučila ljubiti, za kar sem ji neizmerno hvaležna.
Ko je bila še živa, me je vedno prosila, da ji berem svoje pesmi. Le trpljenja ji nisem mogla odvzeti. Vem pa, da je med poslušanjem moje pesmi, lahko potovala v svoj svet brez bolečin.
Hvala ti za dotik.
Lp. Olga
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: olgasem
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!