U okviru lovorovom
zaspala slika 

zaleđen galop
crnobijelih konja u pozadini
U prvom planu bešumno
zatvaram knjigu 

slušam kako u bojama sanjaš
daleke martovske ide
i mrmljaš kao da ispravljaš 
nezavršenu rečenicu
s čijim krhotinama sastavljaš život
proričući radosne dane koje smo
ponovno nosili u centar
još jednom koračajući
prema sebi
Umorno i uzvodno
vukli smo korake (Da
život su koraci s kojima
tečemo prema sebi)
Negdje u bespuću neba
jedva čujno zagrmjelo je
Rušila se kiša u ambis ljudski
Ubrzo potom procvjetale su
zrake sutonskog sunca s kojim su
na drugom kraju grada

lelujali naši preci 
s kišnim kapima kao
s isplakanom radosti
i mirisali plastično cvijeće
na grobljima i u korovu
koji raste u nama
kao oči
koje pamte
jednako prve korake
golog djetinjstva
post(h)umnom domu zapućene
kao i smisao
kratkog odmora
opčinjenog slikom
subotnjeg predgrađa

mirkopopovic