mi gledamo ptice koje se s juga
vraćaju vjetrovito je u tvom
glasu i ti razdražen uzeo bi me
nezgrapnom i nestišanom grubošću
prije nego odvežem šal
da morsku pjenu odjenem
da iz dubina morskih pogledom
dohvatim mjesec i udahnem

nježnost proljeća

mi sjedimo u zavičajnim gorama
one govore koliko sam te voljela
dok su prolazili dani 

dok su romorile kiše

i snježne noći

tihuj ove trenutke dok mi idila pokušava
razjasniti zašto umire bilje i male žedne ptice
pod suncem koje je izvor života i zašto
ne želiš stišati hijenu u svom krvotoku

samo kontroliriraj
nezgrapnost i osjeti kako diše mi tijelo
prospeš li pred njim gipkost  džentlmensku
otmjenost i odmjerenost

čut ćeš poriv nage duše
rođen u ishodištu mojih nenapojenih

bosonogih godina

mirkopopovic