vraćam se u pristan
dosta
uzburkanih valova koji su više puta skoro potopili moj mali čamac

dosta
pošasti iz dubina koje su svojim ogromnim ljepljivim kracima pokušale prevrnuti moj ribarski čamčić

dosta
mjesta gdje svjetionici ne upozoravaju
na oštre hridi
pa se moraš osloniti samo na svoju čeonu svjetiljku

dosta
zavodljivih glasova sirena od kojih si sav smušen
i moraš zbrati svu snagu da ne skočiš
u njihovu zamku

dosta
morskoga vjetra koji je nebrojeno puta rastrgao moja jedra da sam bio primoran
usprkos nestrpljenju i pomanjkaju znanja
u ruke uzeti konac i zašiti ih

dosta
kaplji mora zbog kojih je u dehidriranim ustima uvijek slan okus
i već svaka ranica zapeče
kao velika poderotina

dosta
riba
na kraju shvatiš
da je riba ipak riba
iako je zlatna

dosta
osjećaja vječnog talasanja
morske bolesti nikada zaista ne preboliš
tek navikneš se na nju

vraćam se u luku
na tvrdo tlo
pomilovat ću zemlju i njome se istuširati
zagrlit ću drveće i moliti ga da me podsjeti
kako stajati na mjestu
ljubiti ću kamenje i učiti se od stijena

umit ću se rosom
osvježiti vodom iz studenca
i ležati na travnjaku
dok ne prebrojim
koliko krijesnica
je preživjelo

Jure Drljepan (JUR)