Kad se ugledasmo
privid se oglasi
sjećanjem: tu smo
rekli zbogom
zadnji put
Zaustih njeno ime
drukčiji od onog
koji jesam
u svijetu zaborava
ili vjetar u travama
nepokošenim
sve naše uzburka
pa dvojim usput
tečem li nekom
drugom sebi
tragom našeg
zajedničkog postojanja
čija stvarnost množi
zbraja i oduzima
sve korake
vihorom odnesene
Je mogoče še hoditi sam, potem ko okusiš pot v dvojini? Čestitke k pesmi, ki nas potisne v premišljevanje,
lp, Ana
Puno hvala za lijep komentar i podcrtanu pjesmu, Ana!
Sve najljepše,
mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!